You'll never be able to escape from your heart. So, it's better to listen to what it has to say. That way you'll never have to fear an unanticipated blow...

Monday, 2 October 2017

Sedeli smo u tišini sećajući se...

To je bilo ono doba kada su se mladi vozili "bubom" i glumili hipike. Ti nisi bio hipik, ni pacifista, ni svetski putnik s rancem na leđima. Dečko iz bolje kuće, koji je u to doba studirao u inostranstvu. Naučio si da govoriš tri jezika kao da su ti maternji, upoznao si se sa običajima i osobenostima Zapada i u njima se odlično snalazio. Tvoje obrazovanje se odnosilo na matematiku i rok muziku. Znao si jednačine i funkcije. Svirao si i pevao protiv rata i vodio ljubav u ime mira. U to vreme verovali smo da je moguće stvoriti svet bez granica, da je moguće da svet postane kao muzika. Bio si sedam godina stariji od mene, bio si moj idol, u šali rečeno - idejni vođa.
Posmatrajući iz današnje perspektive, sve je to bilo najvno. Bio je to period odrastanja, traženja svog mesta pod kapom nebeskom. Doba beskrajnog samopouzdanja u kome je svet bio pod nogama. 
Da li se sećam? Kao da je neka druga živela te dane. Godine života utru ti put i pitaš se kojim ga nogama  prelaziš. Jaz između dva doba, ispunjava me muklom tišinom. Nemam šta da ti kažem. Na nekom putu sam izgubila bezbrižnost. Ćutimo i sećamo se. Dok nam se pogledi sreću, tvoj bariton kaže - baš je prijatno ovo ćutanje. 
Kada ćutanje progovori, tišina ima završnu reč...

1 comment:

Giga said...

It is not easy to find your way in life, especially when dreams are sometimes unattainable. Regards.