You are the pattern in the weaving of my existence. You are the secret code that unlocks all that is mine. You are the manner in which I dance, flying from cloud to cloud…You are the answer to all my questions, always unexpected, which raises me from one world to another.You are my sailing boat on the ocean of infinite tranquility and bliss. My most beautiful ark. Your soul has no limits, and it is in my eyes that You are endless…
And thus when I am not asking You anything then, in fact, I am asking You; And when I do not see You – I do indeed see you. And when You are silent You are speaking inside of me; and when you are asleep you are awake inside of me.....
You'll never be able to escape from your heart. So, it's better to listen to what it has to say. That way you'll never have to fear an unanticipated blow...

Sunday, 31 July 2016

Uspomene su dnevnik koji stalno nosimo sa sobom....

Prizivanje sopstvenih misli i osećanja ponekad mi deluje kao tumačenje neuhvatljive senke. Možda i ne može da bude drugačije, možda je tako zato što dišem kroz svoje snove u različitim svetovima dok se povlačim u sebe. 
Volim da hodam ulicama grada u kasni sat, dok mi se tišina lepi za stopala. Iz nekog haustora začuh šaputav glas mladića - imaš li dušu? i tihi kikot devojke.
Duša. Da li je neko definisao dušu u svom poslednjem koraku ka mudrosti?! U suštini čovek je velika misterija, nesagledivog uma, koji je uspeo na "terazijama" da izmeri Sunce, premeri putanju Meseca i da popiše sve zvezde na nebeskom svodu. Takav um, sam u beskraju svemira. Može li se sagledati i protumačiti put sopstvene duše?! Da li je to hod kroz lavirint sećanja, na kome uvek postoji više puteva, kroz zakrivljene putanje, te ako krenemo jednim putem bićemo odsečeni od ostalih?!
Život se sastoji od godina. Ako zamislim da je život klupko vune i krenem da ga odmotavam
Raspredam godine na dugačke niti, koje se savijaju napred - nazad, između onda i sada. Iako je klupko sastavljeno od istih niti, postoji razlika između klupka i niti. Klupko je kompaktna kugla stisnutih godina, dana, mesta koji se međusobno pokrivaju, tako da su oni iznutra odavno nestali u mekoj tami klupka. 
kako postepeno odmotavam nit na svetlost dana
klupko se sve više smanjuje i gubi na težini, sve dok ne ostane "bestežinska" linija, dugačak niz povezanih tačaka na liniji koje se uvrću i okreću u krug u mom pokušaju da protumačim godine, godine koje se okreću oko sebe u skladu sa Zemljinom rotacijom ponavljanja i promena....
Odmotavajući klupko, krećem se kroz lavirint i kada ga odmotam ostaje mi samo jedan kraj konca da se držim za njega. Vraćam se po tragu i čujem glasove iza zidova tame, ponekad ugledam tračak svetlosti....
U sećanju sam prisutna svuda i u isto vreme u svakom  trenutku zapamćenom i zaboravljenom, ali različitom od mesta do mesta. Po zakonu kvantne mehanike, mogu biti samo na jednom mestu u isto vreme, ako hoću da nađem put između dva mesta i saznam kako sam došla od jedne do druge tačke......
 Možda pogrešno gledam na svet, koji je možda silabičan, kao da se sastoji od slogova i vokala svetlosti i konsonanata senki....

No comments: