You are the pattern in the weaving of my existence. You are the secret code that unlocks all that is mine. You are the manner in which I dance, flying from cloud to cloud…You are the answer to all my questions, always unexpected, which raises me from one world to another.You are my sailing boat on the ocean of infinite tranquility and bliss. My most beautiful ark. Your soul has no limits, and it is in my eyes that You are endless…
And thus when I am not asking You anything then, in fact, I am asking You; And when I do not see You – I do indeed see you. And when You are silent You are speaking inside of me; and when you are asleep you are awake inside of me.....
You'll never be able to escape from your heart. So, it's better to listen to what it has to say. That way you'll never have to fear an unanticipated blow...

Sunday, 10 April 2016

Vrh i dno su neizvesnosti koje se leđima podupiru

Šta je vreme? Da li je ono isto što i kretanje života, objektivni proces mišljenja, širenja životnih granica i unapređivanje njegovih funkcija?! Bez obzira na to što je vreme kategorija mišljenja, ono bi bilo nezamislivo ukoliko ga odvojimo od kretanja prirode i života u celini.Vreme je odnos kretanja svog života prema kretanju drugih bića. Kontrola nad vremenom bila bi potpuna kada bismo bili u stanju da menjamo prošlost, a ne samo ono što bi trebalo da doživimo. Da li su u jednom istom vremenu mogući divergentni pravci događaja? Šta su  budućnost i budući nizovi događaja? Zalazi li prošlost u polje budućnosti ili budući događaji putuju preko sadašnjosti u prošlost? Da li je vreme nešto što je dato i što je moguće prilagoditi određenim svrhama?
Stojiš pred ovim hramom i više ne znaš da li pitaš sebe ili njegovog "gazdu", šta je život i šta je čovek u beskraju svemira?! Kao da smo prašina koju nose vetrovi. Šta bi dao da si ptica, pa da s grane bolje vidiš nego pod granom, možda bih Ti  bila "milija"...
Muči te usamljenost. Osećaš se napušten, odbačen, zaboravljen kao kamen u padu kroz duboki bunar, čiji udarac o dno niko neće čuti. Čije će rasprskavanje biti vraćeno njegovim rasutim komadima kao prazan eho. Možda i ne baš sasvim prazan, jer bi bio ispunjen vlastitim krikom. Samo bi to opravdalo tvoju bojažljivost s kojom prilaziš sa strahopoštovanjem manastiru. 
Prolaziš kroz manastirsku kapiju. Zemlja se pod tvojim nogama ugiba, kao da je vazduhom ispunjena....

6 comments:

Miro Kacarevic said...

Moram priznati da sam oznojio mozak da ukapiram ,i nisam ukapirao ali polako ima da skontam.

Villa-loredana said...

Ulazim na takva mjesta s velikim poštovanjem za mir koji se osjeća čim te obgrle njegove zidine.

Alexandra Alexandra said...

:-) Gospodine Miro nadam se da ste "skontali":-)

Alexandra Alexandra said...

:-) Hvala Lori, uvek je moje zadovoljstvo cuti Vas komentar:-)

Giga said...

In such a place man is alone and thinks about its existence. Regards.

Alexandra Alexandra said...

:)Something like that - agree with you. Thanks!:)