You'll never be able to escape from your heart. So, it's better to listen to what it has to say. That way you'll never have to fear an unanticipated blow...

Sunday, 12 October 2014

Neko će upaliti sveću i osvetliti njome pećine mojih već praznih očiju...

Beše to početak kraja, uvođenje u dugo i beskonačno zbogom u koje se, od tada, pretvorio moj život.Kao što svetlost sunca, kada se otvori neki prozor nakon mnogo godina, pocepa tminu i otkopa ispod prašine već zaboravljene predmete i strasti,samoća uđe u moje srce i osvetli na silu svaki ćošak i svaku šupljinu moga sećanja.
Kao vetar kada se iznenada pojavi vukući hartije i stričke po ulici i udara u vrata i prodire sa silinom na tremove i u sobe kuća, vreme je potreslo zidove ćutanja i prodrlo u njegove ruine razvlačeći u prolazu uspomene i mrtvo lišće. Beše to konačno iskopavanje svega sanjanog i doživljenog, početak jednog puta bez povratka prema prošlosti koji će me već dotući. Ali baš kao što reči, kada se rode, stvaraju tišinu i zbrku oko sebe, sećanja takođe ostavljaju bregove magle oko sebe. Plićake od magle, guste i promenljive, koje melanholija godina širi po njima i koji pretvaraju malo po malo pamćenje u neki stran i sablasni predeo. 
Od tada živim leđima okrenut sam sebi....

1 comment:

Giga said...

Piękny film i cudowne zdjęcia. Pozdrawiam.