alexandra

alexandra
-

Friday, 21 April 2017

Zar priroda nije jedna velika bajka od koje zastaje dah?!

Kada čovek zađe u godine, oslobađa se predrasuda, maštanja i zavodljivih strasti. Tada sa mirom gleda na celokupni život. Tada otkriva ono što je trajno, osnovno i ono što je prolazno, slučajno. Ako hoćemo potpuno da ispunimo našu sudbinu,
moramo biti svesni samih sebe. Što je čovekov duh jači to više vremena treba da se oslobodi iluzija, koje je kitio bojama svoje uobrazilje. Spoljni svet u kome su skupljene sve naše senzacije je relativan u pogledu nas. Ponekad u životu sretneš Nekog posebnog.  Nekoga ko ti menja život samim tim što je prisutan. Nekoga uz koga poveruješ da postoji istinska dobrota na svetu. Nekoga ko te ubedi da zaista postoje nezaključana vrata koja samo čekaju da ih ti otvoriš..
Pogledaj ovaj divni predeo....Ti želiš da se nađeš tamo, ali Ti se čini toliko dalekim da gubiš nadu da ćeš stići do njega. Odustaješ, govoreći:"Nikada neću stići tamo".
Istina je da koraci onih koji su stigli do "tamo" nisu veći od tvojuh. Nemoguće se nije dogodilo zahvaljujući čudu, već istrajnosti. Nedostatak samopouzdanja, zajedno sa negativnim mislima ili osećanjima, naš je glavni neprijatelj u životu. Čuješ li šapat prirode, koji te odvodi u jedan drugi svet, vraćajući te ponovo sebi? Taj šapat uzbuđuje neodređenu osećajnost, koja dopire iz tebe. Osetiš li se ponekad kao da si zapao u ćorsokak?
Tvoje telo i ponosni mozak jesu mozaici onih istih elementarnih čestica od kojih su sastavljeni mračni, lutajući oblaci prašine međuzvezdanog prostora. U krajnjoj analizi Ti si samo elementarni oblik prvobitnog prostorno - vremenskog polja. Stojeći na pola puta između makrokosmosa i mikrokosmosa,  nailaziš na barijere sa obe strane, zato se divi ovom predelu  koji je postao "božjom rečju", jer ono što vidiš stvoreno je od onog što ne vidiš, ali možeš da osetiš, ako zaista želiš....


Monday, 17 April 2017

Kraj

Hoću u tvom srcu, posle tamnih jada,
Da ostavim jednu nostalgiju dugu:
Pa sve kada prođe, da se sećaš tada
Sa bolom na sreću, s radošću na tugu.

Hoću moja ljubav, kad sve jednom padne,
Da u tebi umre, kao u dan sivi
Što mre grmen ruža: miris koji dadne,
To je bolna duša koja ga nadživi.

I kad ovi dani za svagda prohuje,
I kad opet htedneš čuti moje ime,
Hoću da se ono u tvom srcu čuje
Kô šapat poljupca i uzdisaj rime.....

Saturday, 15 April 2017

Život je kratak ali trag od života može dugo trajati....

Blago svima onima koji znaju šta hoće,
koji imaju želja i ideja.
Oni će i ovaj dan ispuniti nečim, makar
malim, skromnim, jedva vidljivim.
Oni drugi neka sede i čekaju, dok im se nešto ne dogodi....
A ja, odoh da obrnem jedan krug, 
pa se vidimo kad se vidimo... ;))

Life's cruelest irony

Where you used to be, there is a hole in the world, which I find myself constantly walking around in the daytime, Your absence has gone through me .. I miss you so much...
The trouble isn't that I'm single and likely to stay single, but that I'm lonely and likely to stay lonely  frrrr 

What's meant to be will always find a way ;))

Do you ever wonder why things have to turn out the way they do?Do you think the universe fights for souls to be together? Some things are too strange and strong to be coincidences....
Some things are destined to be, so accept the things to which fate binds you, and love the being with whom fate brings you together, but do so with all your heart... ;))

Thursday, 13 April 2017

Na putu za veliko, ne treba se spoticati o sitne stvari

Svako od nas rođenjem je doneo izvesnu količinu čistote, kojoj je bilo suđeno da se izopači u dodiru s ljudima. Valjda zato čitavog  života nosimo dve vreće: jednu na leđima, drugu ispred sebe. U onu na prsima stavljamo tuđe mane i poroke, uvek su nam pred očima.
U onu na leđima trpamo svoje mane, tako da ih ne možemo videti.
Kada  obratim pažnju na sopstveno postojanje, osećam se poput začaranog ludaka koji bi da prepadne svoje ludilo, da ga imenuje. Navika ublažava moje čuđenje što postojim: tu sam, i teraj dalje, imam svoje mesto u ludnici postojanja. Kao budući konformista, ja živim, pokušavam da živim, tako što oponašam druge, poštujući pravila igre. Zašto da glumim svoje propadanje, kad mogu da izigravam blagostanje. Život nije potreba za dobrim stanjem, već nastojanje da se pribavi što veći broj prijatnih senzacija.
Nakon svog ludila koje sam preživela u životu jedna ljubav me drži živom, jer ljubav je krilo duše što vodi bogu.
Ljubav znači obećanje i primanje obećanja za budućnost. Dođe  doba kada zagrlim prošlost i razumem njenu tajnu. Nasmejem se sama sebi i  pretrpljenim bolovima, izdržanim kušnjama.... i ona čuvena se otme ..."da mi je ova pamet a one godine, sve bih..."
Ma ne bih ništa, jer verujem da su žena i muškarac  dve note, bez kojih nije moguć ljudski akord.....

Sunday, 9 April 2017

Painting is poetry that is seen rather than felt, and poetry is painting that is felt rather than seen....

Did you ever asked yourself  - what art is? I think that art is any human creation that is able to lift the spirit to a higher plain of emotion and wonderment.
Being a painter, a writer, a sculptor or a musician doesn't put one at a higher rank than any other profession. There are a lot of professions that, when carried out to the extreme, without a doubt achieve a higher level than that of the majority of artists. For instance, a wonderful craftsman, a maker of Manila shawls, can go further than a mediocre sculptor; the work can be superior. Or a great soccer player can raise greater passion than most of painters. To be an “artist” doesn't guarantee anything. However, sometimes a genius is born in a way that distinguishes the great arts, along with science, philosophy or politics, from any other endeavor. We cannot compare Dali or Monet or Newton’s Law of Gravitation with the most amazing soccer goal. Art with capital letters is easy to detect; its light continues to shine through time....